Snoviđenje.

Dođe mi da se počastim velikim čokoladnim kolačom,da budem debela i sretna.

Valjda kako svi nekako žude za tim prazničnim raspoloženjem ili su ga već dobili,uživim se u njihovu maštu i na svoju zaboravim.
Valjda je to.
Ili mi je previše godina.
Sad imam 2 na prvom mjestu. Konfuzna je to brojka za biće koje misli umjesto mene.

Radujem se?
Čemu?
Još jednoj godini koju ću provesti brineći se,ne spavajući i čekajući dva-tri dana u sedmici ili mjesecu kad proživim sreću u jednoj sekundi i kad mi vrijeme prođe kao brzi vlak koji leti brzinom koju ni Japan još nije dokučio?
Radujem li se što još uvijek živim u državi u kojoj nema poštenog odgovora na davno postavljeno pitanje i što iz dana u dan postaje siromašnija,gubeći ne samo novac nego i zadnju nadu da će biti bolje?
Radujem li se što ću za Novu godinu dobiti Timeline i što ću imati priliku pregledati nečije rođendane,nečiju svadbu,nečiji smiješak sama u sobi sa izoliranim zidovima? Radujem li se što ću se možda nasmijati nečijoj faci,što ću se možda začuditi kako mi je bivši momak  napokon našao lijepu curu ili što moja najbolja prijateljica još uvijek nije našla Bjegunca,radujem li se što ću to uraditi sama?
Radujem li se Novoj godini?

Ne.
Ali živjet ću je u koraku sa ovom.
Volim.
I voljena sam.
Trebam li nešto zaželjeti u 00.00?


Vjerovatno istu želju kao i prošle godine.
Neke stvari se jednostavno ne mogu kupiti.

Živim za Osjećaj.
Pa iako nemam svu čaroliju u rukama,Djed Mraz postoji i dobit ću poklon. Moj amidža Hasan je zaboravio na curicu u meni koja vjeruje u magičnost njegove sijede kose. ;)

Rano je za čestitke. Ali ću (najvjerovatnije) u famoznih 00:00 biti u njegovom zagrljaju,stoga
U PAMET OVE NOVE GODINE. Živi i zdravi uvijek bili.

Čeznem,vapim,žeđam za malo tvoje sline na mojim ispucalim usnama.

Grize.
Okrećem glavu od bespotrebnog trača jer sam izabrala čvrst oslonac.
Ipak grize.

Kažu statistike 7 milijardi ljudi.

Šetaš ulicom u po bijela dana i vidiš ih baš toliko. Skupe se na jednom mjestu kao na vašaru. A tebe neka muka i vrućina hvata što moraš biti dio te gužve. I žuriš kao i svi oni koji imaju isti osjećaj. Žuriš li malo više,naći ćeš se u gomili gurkajući druge,drugi gurkajući tebe,hodat ćeš cik-cak,pitat ćeš se zašto jutros nisi bar malo prije ustao,zašto si sinoć gledao film dokasno,zašto si učio dokasno,pa ćeš se baš u toj gužvi zapitat zašto si i juče bio u istoj gužvi.
A ne zaboravi da šetaš...

Milijarde nas ljudi,a ja jedna.

Još dok sam balila po krevetu i majka mi prala ruke i lice  nad velikim umivaonikom,uvjerili su me da na svijetu postoji još ljudi kao ja. Ne znam kome bi mogla pripisati te velike zablude. Ali uvjerili su me da negdje tamo u Americi,u džunglama ili na malim ostrvima postoji osoba koja radi sve isto kao ja. Pa sam ponekad radila čudne stvari da bi ta ista osoba to isto uradila.
Ona je tada bila živa,bila je ja.
Dobro se sjećam.

Kasnije su mi stvorili drugu zabludu,da na svijetu ne postoji niko kao ja. Indivudalac je samo jedna jedinka koja ima svoj karakterističan izgled,oblik,visinu,širinu i sve osobine samo njemu sklone.
Konfuzno je to djetinjstvo bilo.
Kad te uče po čitav radni dan,a ti šutiš i pamtiš,pamtiš većinom što ti ne treba. Taložiš činjenice i redaš ostale zakone i principe na kojima se temelji jedno čovječanstvo. A individualac si,pa bez obzira što postojiš samo ti,učiš historiju cijelog plemena,učiš položaj države u kojoj živi tvoja daleka tetka.
Učili me da nema kraja,da se širimo brzinom svjetlosti.

Kad bolje razmislim naučili su me sve ono što danas tako teško pokušavam odbiti kao činjenicu.

Naučili me da postoje granice među narodima.
Naučili me da sesvi razlikujemo i da je svako za sebe jedinka koja živi samostalno.
Naučili me da na svakoga djeluje sila gravitacije.
Pokazali mi kako da zaustavim sliku u trenutku i pustili čudne note mojim ušima.
Naučili me da postoji tenk,bomba,granata,puška,mitraljez i metak koji u rukama čovjeka naude samo čovjeku.

Divnu su mi sliku svijeta stvarali.
Zato ih i ne slušam.

Imam svoje zablude. Imam svoja uvjerenja. Imam svoj kutak koji kaže da nema granice,da se pomjeraju samo granice uma. Ustanem ujutro i kažem da nisam sama,jer postoji neko meni sličan ko i ne živi samo za sebe,kao ni ja samo za sebe.Pogledam u nebo i vidim kako lebde stvari,a nigdje nikakve sile da to spriječi. Naučila sam sebe da silom moraš samo opstati,za sve ostalo nema fizike ni hemije ni bilo koje nauke. Nema ni tehnike ni tehnologije,nema čovjeka koji pokušava nauditi ostatku svijeta.
Postoje ljudi koji su dovoljno naudili sebi pa pokušavaju prestati.
Desi se da to i uspiju,a desi se da umru pokušavajući.

Oprosti,Svijete ali ne volim tih tvojih 7 milijardi ljudi.
Sve više se uvjeravam da nema ni jedna gužva ljudi koja bi voljela mene.
Bilans.
Stanje ravnoteže.

Pa ipak,moj um je stran,dalek i dubok čak i meni.
A kad se predaš tijelom,dušom pa i razumom ostaneš siromašan i zaljubljen,a dobiješ sve.
Zaboraviš da misliš,da sanjaš,da čekaš sutra jer sve već u sadašnjosti imaš.
A varljivo li je sutra koje dolazi?!
I saznaš da postoji toliko ljudi,a ti baš jedno Stvorenje zavoliš...to i nije neko stanje ravnoteže.

Ali je stanje ljubavi.